Nakon što je svoje figure "proveo" kroz bezvremene hodnike i nenametljivo nam ukazao na "velika" pitanja ovih i prošlih civilizacija, Bartula još jednom iskoračuje iz svog dosadašnjeg poimanja slike. Ovoga puta on to čini smelije radeći slike-objekte. U novom ciklusu vizuelni elementi se sumiraju u njegovom oku, a sve u potrazi za novim poljima u kontekstu svoje već prepoznatljive poetike.

Možemo konstatovati da ono na šta su njegove izbeljene figure pokazivale uperenim kažiprstom, sada gledamo u punoj formi, sa reljefnom igrom u mekom materijalu.

Svedena sadržajnost materije boje i linije izaziva posmatrača da "dotakne" ono što su Bartulini "stratezi" osmislili. Taktilnost ovih slika-objekata promišljena je i poput "tastera" nagoni nas na razne refleksije gde je opisno potpuno izostalo.

Sve to iskazano je geometrijskom kompozicijom u kojoj nalazimo put ka asocijaciji. Nagoveštaj ka tim asocijacijama ostvaruje se u okviru jednostavnosti i odlazi konačno u domen apstraktnog shvatanja slike.